CRNO MORE

Crno more je more između jugoistočne Europe i Male Azije. Sa Sredozemnim morem je povezano Bosporom iMramornim morem. Kerčka vrata spajaju Crno i Azovsko more.

Ukupni dotok morske vode kroz Bospor je oko 200 km³ godišnje. Dotok slatke vode rijeka crnomorskog sliva(uglavnom s područja srednje i južne Europe) iznosi oko 320 km³ godišnje. Daleko najveća rijeka crnomorskog sliva je Dunav.

Površina Crnog mora je oko 436.402 km², a najveća dubina mora je 2212 m.

Države na obalama Crnog mora su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija. Autonomna Republika Krim je sastavni dio Ukrajine.

ETIMOLOGIJA

Naziv Μαύρη Θάλασσα, ekvivalentan nazivu Crno more, ne može se pratiti ranije od 13. stoljeća. Prema Strabu, Crno more se u antičko doba nazivalo jednostavno more (pontos). Grčko-rimska tradicija more naziva Εύξεινος Πόντος (Euxeinos Pontos), gostoljubivo more. Ovaj je naziv zamijenio raniji Pindarov naziv Pontos Axeinos(negostoljubivo more) (zvano tako zbog teške navigacije i negostoljubivih divljih plemena na obalama. Promjena naziva došla je s stvaranjem kolonija Milećana, čime je more postalo dijelom Grčke civilizacije.

No, moguće je i da je naziv Axeinos došlo od iranskog axaina ("tamno") Porijeklo naziva "crno" možda potječe od nazivanju strana svijeta po bojama u antičko doba, pri čemu je crna označavala sjever, a crvena jug.Herodot jednom prilikom naizmjence koristi nazive Crveno more i "Južno more".

Moderni nazivi za Crno more su redom prijevod od Μαύρη Θάλασσα ("Crno more") - Turski Kara Deniz, RuskiChernoye More, Bugarski Cherno More, Черно Море, Ukrajinski Chorne More, Rumunjski Marea Neagră,lazijski Ucha Zuğa (ili jednostavnije Zuğa, "more").

GEOLOGIJA

crno je more najveći anoksični morski sustav. Ovo je rezultat velike dubine i relativno malog saliniteta (a stoga igustoće vode na većim dubinama. Slatka voda i morska voda miješaju se samo u gornjih 100 do 150 metara, dok se voda ispod te granice (nazvane pinoklina) miješa tek jednom u tisuću godina. Stoga ne dolazi do značajnije razmjene plinova s površinom, pa organska tvar u procesu truljenja troši sav kisik. U ovim uvjetima,ekstremofilni mikroorganizmi koriste sulfat (SO₄²⁻) za oksidaciju organske tvari, pri čemu proizvode vodikov sulfid (H₂S) i ugljik dioksid. Ova je mješavina iznimno toksična (duža ekspozicija može biti smrtonosna za ljude), pa se cijeli život u moru nalazi u sloju od oko 180 m ispod površine. Nedostatak mikroorganizama i kisika pogodovao je očuvanju tisuće godina starih ljudskih artefakata kao što su korita brodova i ostaci naselja.Velike količine organske tvari padaju na dno mora te se akumuliraju u sedimentima s koncentracijom i do 20%. Ova se vrsta sedimenata naziva sapropel.

Postoji konsenzus među znanstvenicima oko teorije da je Crno more prije posljednjeg ledenog doba bilo slatkovodno jezero (barem u gornjim slojevima), te da je tijekom ledenog doba bilo znatno pliće. No, razvoj Crnog mora iz jezera u more je još uvijek predmet mnogih znanstvenih rasprava.

Postoje razni scenariji plavljenje Crnog mora i preobrazbu iz slatkovodne u morsku vodenu masu. William Ryan i Walter Pitman predlažu katastrofični model, dok neki drugi modeli predviđaju postepenu preobrazbu.

Modeli se razlikuju po različitim teorijama oko razine vode u slatkovodnom jezeru u trenutku kada jesredozemno more doesglo visinu pri kojoj se moglo preliti preko Dardanela i Bospora.

S druge stranem istraživanje morskog dna Egejskog mora pokazuje da je u 8. tisućljeću pr. Kr. postojao jak priliv slatke vode iz smjera Crnog mora. (New Scientist, 4 svibnja 2002, str. 13).